Dragoljub Draža Mihajlović
Podsjećanje na dio Dražinih krvavih pohoda 1942. godine: Samo u Prozoru zaklano 855 ljudi
Pred potop iskopali kosti, napunili 13 vreća i sve ih pokopali u zajedničku grobnicu. Četnici nisu imali milosti ni prema ženama i djeci.
“Ti manijaci koji i danas negiraju genocid [u Srebrenici], sutra su u stanju počiniti novi,” – Hatidža Mehmedović.
Dnevni Avaz — Iako je 15. jula 1946. godine Draža Mihailović osuđen na smrt, te dva dana kasnije i strijeljan u Lisičjem potoku, kao izdajnik i ratni zločinac, dobar dio Srbije i danas u njemu vidi heroja. Ukoliko ga zaista rehabilitiraju, Srbija će se i definitivno vratiti 70 godina unazad, u period koji je, pored devedesetih godina, možda i najmračniji u historiji.
A prije 70 godina četnički vođa Mihailović je na suđenju u Topčideru pred Sudskim vijećem kojim je predsjedavao pukovnik Mihailo Đorđević tvrdio: “Naziv četnik došao je od samog naroda, a nikako od mene”. To je, ujedno, bio početak procesa protiv 24 četnika, s Dražom Mihailovićem i dr. Stevanom Moljevićem na čelu.
Doveli ih Italijani
Mihailović je optužen i osuđen zbog toga što je organizirao četničku organizaciju koju je nazvao “Jugoslovenska vojska u otadžbini”, a koja je, osim saradnje s njemačkim i italijanskim neprijateljem, počinila bezbroj ratnih zločina.
Dražini četnici činili su zločine mahom nad Bošnjacima, Hrvatima i partizanima. Najstrašnije su počinili četnici iz istočne Hercegovine pod komandom vojvode Petra Baćovića u oktobru 1942. na području tadašnjeg kotara Prozor, u okviru operacije “Alfa”, koju su isplanirali Italijani.
Cilj akcije bio je protjerivanje partizana koji su u julu te godine oslobodili Prozor, a što Italijani nisu sami mogli izvesti. Također, namjera je bila i kažnjavanje svih koji su sarađivali s partizanima.
Kada su partizani u septembru te godine napustili Prozor, ostao je nedužni narod nad kojim su četnici iskalili svoj zločinački bijes. U svega nekoliko dana zaklano je 855 ljudi, brojna sela su potpuno spaljena. Opljačkani su stoka, zlato i novac.
Šaban Manov imao je osam godina kada je zaklan njegov otac Muharem. Sjećanja su, kaže, i danas živa.
- Na Paljike je došla prethodnica i rekli su da su oni kraljevska vojska i da se nikome ništa neće dogoditi. Ali, sutradan su došli drugi i počelo je klanje. Moga oca preklali su iza vrata, da bi duže umirao u mukama. Našli smo ga nakon 20 dana ucrvanog pored rake koju je pokušao iskopati rukama – priča Šaban Manov.
On dodaje da je njegova majka Habiba, rodom iz Blagaja, prepoznala četničkog komandanta, bivšeg komšiju Spasu Skočajića i molila ga da ubije i nju i troje djece. Odbio je to riječima da će djecu ostaviti da bi imali šta klati kada drugi put dođu.
Iščupali jezik
U Kovačevom Polju četnici su zaklali 44 muškarca, od čega 34 na jednom mjestu. Naza Šušak izgubila je tada oca i brata.
- Uvečer su održali zbor i popisali muškarce rekavši da će ujutro biti prozivka pa, ako neko bude falio, kuća i čeljad će mu biti spaljeni. Svi su ujutro došli pred mekteb. Povezali su ih jednim užetom i odveli na Osridak. Doveli su i seoskog kneza, nekog Jurića, i naredili mu da i on kolje te da će ga pustiti. Kad su svi poklani, dvojica su i kneza povalili, zaklali i bacili na kamaru leševa – kazuje s tugom na licu Naza.
Tada njen budući suprug Selim sve je to s komšijom Jurom posmatrao iz gomile. Nazinom ocu Omeru odsjekli su glavu i bacili u rakite, a Redži Tabaku su iščupali jezik. Brata Muhu od 14 godina ubio je četnik iz pištolja dok je čuvao krave.
- Mi smo pred potop iskopali kosti, napunili smo 13 vreća i sve ih pokopali u zajedničku grobnicu u groblju – kaže Naza Šušak.
U nekim ramskim selima četnici su poklali sve odrasle muškarce s ciljem da selo ostane bez poroda. Tako je zaklano 26 muškaraca s prezimenom Bošnjak, 20 Pavličevića, po 15 Jurića i Markešića, 13 Grbeša, po 12 Bećirevića, Barabana i Rotima, po 11 Zečića, Osmića i Konjarića, po 10 Zeca i Zajmovića… U Proslapu je zaklano 109 osoba, u Orašcu i Rumbocima po 98.
Skoro sva sela kroz koja je prošla “kraljevska garda” razularenih četničkih krvnika potpuno su spaljena. U Kopčićima je pošteđena samo škola i džamija, u Varvari je od 104 objekta spaljeno 94, a u Rumbocima su spaljene 294 zgrade. Bilo je sela u kojima nijedna kuća, štala ili drugi objekt nisu ostali čitavi. Dolazila je zima, a najveći broj porodica u prozorskom kotaru ostao je bez hranilaca, kuća, hrane i stoke, koju su četnici potjerali sa sobom na povratku u Hercegovinu.
Skočile u smrt
Najstariji stanovnik ove općine Nikola Džolan (97) iz Rumboka, iako u poznim godinama, sačuvao je u dobrom sjećanju zločinački pohod četnika.
- Ljudi su mislili da dolaze ustaše pa su otišli da ih dočekaju na Škarine, a meni otac reče da bježim na Zahum, te ja sina Šimuna za ruku, pa bježi na planinu. Sa Humne glave smo gledali kako pale Kopčiće, Varvaru, Rumboke i Jakliće. Iz Rumboka i Jaklića su sakupili 47 ljudi, među njima šest-sedam muslimana, i sve ih poklali iznad Marića glavice. Dvojica preživjelih su mi pričali da su mome ocu prije klanja povadili zlatne zube, oteli sat i srebrenu duhansku kutiju, a onda glavu odvojili od tijela i izvadili srce iz grudi, te ga nožem raspolovili – govori o zvjerstvima Dražinih četnika Nikola Džolan.
Četnici nisu imali milosti ni prema ženama i djeci, priča Nikola. Ruža Baraban je upitala zašto ih progone kada su nevini, a oni je utjeraju u kuću s djecom Stipanom, Božom i Marom, ubace bombe i kuću zapale.
Klanje, paljevinu i pljačku pratila su i silovanja žena. U Varvari je komandir Krsto Miličević javno, uz veselje i odobravanje četnika, silovao jednu mladu djevojku, a nakon što su to uradila još dvojica, zaklali su je. U Rumbocima su četnici iz mase izdvojili nekoliko djevojaka i žena i cijelu noć se nad njima iživljavali, a u Dugama su Munira i Ajša Dautbegović skočile u smrt sa oko 20 metara visokog vodopada Buk bježeći od silovatelja.
Ko je bio viši od italijanske puške, ostao je bez glave
Kao svjedok optužbe na suđenju Draži Mihailoviću 1946. godine u Beogradu pojavio se Ilko Franjušić iz Ripaca. Njemu je četnik prerezao grkljan i ranio ga u ruku, ali je uspio da pobjegne i preživi. Svjedočio je da je mjera za klanje bila italijanska puška i svako onaj ko je bio za dlaku viši od puške, ostao je bez glave.
Na suđenju Draži Mihailoviću i ostalim četnicima svjedočio je i Jozo Uložnik iz Ploče. Odgovarajući na pitanje sudije o ubistvima u okolinu Prozora, Uložnik je, između ostalog, ispričao da su njega i još deset ljudi četnici postrojili i tjerali da uzvikuju: “Živio Ante Pavelić”. Tada su, kako je kazao, počeli pucati.
– Kako su zapucali tako su moji drugovi počeli padati. Ja sam ostao stojeći i pogodilo me je zrno u ruku. Tada sam skočio i počeo bježati. Otišao sam do potoka, gdje sam ostao cijelu noć i sve do podneva drugog dana. Kada su četnici otišli u pravcu Prozora, odlučio sam da pođem u selo i vidim šta mi je s kućom. U selu je poklano 20 ljudi, a troje ranjeno – ispričao je, između ostalog, Uložnik i dodao da je zajedno s okolnom selima ukupno ubijeno 1.443 ljudi.
Kada se 2005. godine tadašnji predsjednik RS Dragan Čavić kao najviši zvaničnik RS izvinio za genocid u Srebrenici, rijetki su mogli pretpostaviti da će godinama nakon toga režimska vlast manjeg bh. entiteta i svi koji je servisiraju neljudski umanjivati razmjere zločinačke egzekucije više od 8.000 srebreničkih Bošnjaka.
Bez kajanja
Danas, sedam godina od tog priznanja i 17 godina od najtežeg masovnog zločina na tlu Evrope još od holokausta, u RS je kreirana rigidna ideološka percepcija osporavanja i relativiziranja srebreničkog genocida.
Svi ti ljudi bez savjesti u politici, ali i medijima, koji javnost svakodnevno bombardiraju skandaloznim i brutalnim lažima o ratnim dešavanjima, bez trunke kajanja imaju identičan odnos i prema svim drugim bošnjačkim žrtvama rata.
Za predsjednika Helsinškog komiteta za ljudska prava iz RS Branka Todorovića osnovni problem je u tome što ratne ideologije, koje su uzrokovale entičko čišćenje, još nisu poražene.
Održavanje mržnje
- Održavanje stanja međuentitetske i međunacionalne mržnje u funkciji je odvlačenja pažnje građana od stvarnih problema koje imamo. A da bi održali stepen mržnje, oni posežu za vrlo bolnim temama, kao što je sudbina nestalih i brutalno ubijenih – ističe Todorović.
Hatidža Mehmedović, predsjednica Udruženja “Srebreničke majke”, negatore srebreničkog genocida pita mogu li se pogledati u ogledalo.
- Ti manijaci koji i danas negiraju genocid, sutra su u stanju počiniti novi. Ovo više nema smisla. Ovo ovozemaljski sud ne može presuditi, mi se samo nadamo Božijem sudu i kazni – kaže Mehmedović.
