Genocid u Bijeljini poceo 31 marta 1992.
Arkanovci Marko Pejić Ciganin, Vladimir Homa Rus, Nebojša Đorđević Šuca, Srđan Golubović Maks (poznatiji kao DJ Max, koji je 1991 imao 20-ak godina prema intervju-u koje je dao, a borio se protiv “komunizma” kao i svi četnici), te izvjesni Bojke i Bokser, iza sebe su ostavili krvavi trag.
Update: Ubrzo nakon sto smo objavili link ka stranici benda u kojem Srđan Golubović Maks obnasa funkciju “DJ Max-a”, administratori su izbrisali intervju ovog ratnog zlocinca sa njihove stranice. Ime benda je XperimenT. DJ Max ima i svoju MySpace stranu koja je jos “live”. Gornji link vise ne radi.
Deutsche Welle – Iako je 6. april zvanični početak rata u BiH, za Bijeljince je rat počeo 1. aprila 1992. [ispravka: ovaj datum je netačan - prema iskazu Ron Haviva koji je bio na licu mjesta, rat u Bijeljini je počeo 31 marta 1992.], ulaskom Arkanovaca u grad. I nakon 20 godina, za jedne je to Dan odbrane, a za druge generalna proba rata i zločin nad civilima.
Svečanom akademijom, 31. marta uveče, Općinska boračka organizacija obilježila je Dan odbrane Bijeljine. Prisustvovali su općinski čelnici i gradski uglednici, a kako je rečeno, “na ovaj datum srpski narod Semberije organizovao se da bi se odbranio i spriječio novi Jasenovac i ozloglašenu 13. Handžar diviziju”. U prva četiri dana aprila ’92, Arkanovci i domaći pomagači ubili su najmanje stotinu civila, a prema podacima udruženja “Povratak”, do ’95 u ovom gradu ubijeno je najmanje 500 civila. [ukupni broj u opstini je preko 1,000 ubijenih Bošnjaka]
NA SLICI: SRDJAN GOLUBOVIC MAKS SUTIRA I UBIJA BOSNJACKE CIVILE PO BIJELJINI 31 MARTA 1992 GODINE. (Credit: Ron Haviv, Blood and Honey)
Ne mogu povratiti svoju djecu
“Niko mene ne dira, nit’ ja koga nit’ ko mene. Živim o sebi, pri sebi. Ja znam da povratiti moju djecu ne mogu. I čovjeka. A bilo je dobrijeh ljudi, pa mi je pomoglo. A ne bi bilo mnoge briga što sam ja danas gladna i što sam u hladnoj sobi bila cijelu zimu. Niko mi nije došao da upita kako si.”
Živana Delić, rođena Doknić, rodom je iz semberskog sela Čengić. U prostranoj porodičnoj kući u bijeljinskoj mahali Živana i Redžo lijepo su živjeli u mješovitom braku sa tri sina i dvije kćerke. Policajac Nebojša Narandžić 3. aprila ’92 došao je po sinove Sulejmana, Berzada i Beriza. Redžo je rekao da i njega vodi. Živana ih više nije vidjela. Samo Sulejmanovi posmrtni ostaci su pronađeni i sahranjeni kako dolikuje. Ostali se vode kao nestali. Nebojša Narandžić je napustio Bijeljinu i živi negdje u Srbiji, a Živana se nada da će krivce stići kazna. “Samo mi je kasno sve. Mrtva glava ne govori i bolje mi je da ćutim. Ne da se ja nekoga bojim, ja se samo dragoga Allaha bojim i više nikog.”
Generalna proba rata
Povodom “Dana odbrane”, bijeljinska Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” oglasila se saopštenjem u kojem se kaže: “I pored propagandnih laži o navodnim borbama, nije ubijen niko u uniformi i s oružjem u ruci, niko takav nije ni ranjen, ni zarobljen, ni izveden pred sud, niko takav nije viđen na ulicama Bijeljine. Ko je počinio zločine, ko je kriv za stradanja civila? Zar su se takozvani “branioci Bijeljine” borili protiv žena i djece?”
Jusuf Trbić, predsjednik “Preporoda” i poznati novinar i publicista, dobro pamti kako ga je četnički vojvoda Mirko Blagojević, danas advokat, uhapsio i odveo u Krizni štab SDS-a. Tu je posljednji put vidio braću Belkić, Ibrahima (17) i Almira (16).
“Usput sam vidio mrtve ljude na ulicama, ispred kuće Redžepa Šabanovića. Bio sam prestravljen. Tamo u štabu, sve je bilo krvavo. Tada sam vidio šta rade, dovode ljude, premlaćuju. Koga god sam tamo vidio, nikad ga niko više nije vidio.”
Trbić je teško premlaćen i pukim slučajem ostao je živ. Dugo se krio kod komšija Srba, a potom uspijeva pobjeći u Njemačku. Danas živi u Bijeljini, a o zločinima u ovom gradu objavio je dvije knjige. “Bijeljina je bila izabrana za generalnu probu iz jednostavnog razloga što tu nije bilo nikakve mogućnosti otpora, nikakve mogućnosti pobune. Bijeljina je u potpunom okruženju srpskih sela, na samoj granici sa Srbijom.”
Zločin bez kazne
Početkom aprila ’92 ubijeni su Bisera Bišanović, njene kćerke Nermina i Mirsada, unuk Damir Danović (16), koji je bio kod nane u gostima, te Radmila Novaković, podstanarka kod Bišanovića. Psa rase “dalmatinac” Arkanovci su zaklali.
Sahranivši najmilije, Damirova majka Jasmina Danović, sa suprugom Jusufom odlazi u Njemačku. Poslije rata vraćaju se u Hadžiće, a 2000. u Bijeljinu. Kćerka Dijana ostaje da živi u Holandiji. Nakon smrti supruga i svekra, Jasmina živi sama. Veli da se vratila tamo gdje su njeni ukopani.
“Dobijam 150 maraka kao civilna žrtva rata. Navodno su htjeli da ga, da vade ih, pa da se to ispituje. Ne dolazi u obzir da se prenosi, nema od toga ništa. Gdje je ukopan, tu nek’ leži i gotovo.” Arkanovci Marko Pejić Ciganin, Vladimir Homa Rus, Nebojša Đorđević Šuca, Srđan Golubović Maks, te izvjesni Bojke i Bokser, iza sebe su ostavili krvavi trag. Ne zna se njihova sudbina, ali za zločine im nije suđeno.
Duhovna prostitucija
Lazar Manojlović, član Helsinškog komiteta za ljudska prava u BiH i dobitnik brojnih priznanja za svoj rad na zaštiti ljudskih prava, početkom aprila ’92 bio je direktor Osnovne škole “Sveti Sava” u Bijeljini. Početkom rata u BiH smijenjen je sa mjesta direktora, a Za Deutsche Welle govori o tima danima.
“Što smo dalje od toga, sve su laži veće i morbidnije. Slušam tog Blagojevića (vojvoda Mirko Blagojević, op.a.) i sve mislim kako je on za liječenje. To ja zovem duhovna prostitucija. Bio sam u centru događaja u Bijeljini i moram priznati da nisam vidio naoružanog muslimana, ali sam, dolazeći iz Velike Obarske, kod fabrike “Sava” vidio mnogo roditelja svojih učenika koji su se plašili srpske odmazde,” kaže Manojlović. Podsjeća da je u tim danima ubijen njegov najbolji pomoćni radnik Maid Sinanović. “On je bio tako dobar čovjek, dobar radnik, a mene su optužili da sam držao neprijatelja. Neću govoriti ime, ali mi je jedan zaposleni u policiji tada rekao da se tri dana i tri noći voze leševi i bacaju u Savu i Drinu. Zašto se ne kaže istina pa da živimo zajedno?” svjedoči Manojlović.
Gubljenje glave zbog komšija
Idriz Hujdurović, jedan je od lidera povratka u Bijeljinu, ali još uvijek nije vratio svoju kuću. “Ja mislim da je sve ono događanje drugog aprila, i dan prije, bilo potpuno nepotrebno. Bijeljinci su uvijek bili u velikoj slozi. I nisam vidio potrebe za onakvim ponašanjem Arkanovih snaga koji su došli da oslobađaju Bijeljinu, ne znam od koga.” Sa svojih 88 godina života, Hujdurović dobro pamti Drugi svjetski rat u kojem je učestvovao na strani Titovih partizana. “Jedan od slučajeva gubljenja glave je moj otac Mujo Hujdurović, koji je ubijen od ustaša i Nijemaca, samo što je spašavao komšije pravoslavce i druge poštene ljude.”
Spisak od 40 ubijenih, objavljen u lokalnim “SIM” novinama: Ziberi Ajruš (1968), Maid Sinanović, Salko Nargalić Ćosa (1960), Ešef Beganović (1960), Alija Mujkić (1927), Sead Krajinović. Mustafi (1933) Komšiću pucali su u noge i ostavili da krvareći umire i gleda u mrtve sinove Adnana (1963) i Rijada (1973). Ubijeni su i Bejtula (1956), Hamijeta (1953) i Abdirami (1954) Pajaziti, Husein Dizdarević (1941), Sabit Arifović (1935), Redžep Šabanović, njegova žena Tifa i sin Admir, Husein Geljo (1933), Haso Imširović (1929), Feriz Karasuljić (1959), Bisera Bišanović (1933), njene kćerke Nermina (1954) i Mirsada (1962), unuk Damir Danović (1976), podstanarka Radmila Novaković. Ubijeni su braća Ibrahim (17) i Almir (16) Belkić, Ivica Vrhovac (1945), Mira Ilić, Dževad Osmanović (1978), Dževad Jašarević (1956), Elmazi Mersim (1969), Muhamed Mulabdić (1964), Majda Izić (1929), Bego Šindrić (1942), Huso Benić i jedna neidentifikovana osoba. Arkanovci su ubili i Milu Lukića, brata narodnog heroja Veljka Lukića Kurjaka, te svjedoke tog zločina Antoniju Ostojić (1926) i Zvonka Lazarevića (1972).
Na spisku Kriznog štaba nisu:
Asim Fidahić, potomak Ali-paše Fidahića (vodio se kao nestao, a pronađen 5. novembra 2003. na groblju u Šapcu), Hajrudin Salihagić Hajrov (vodi se kao nestao, ali ga je Jusuf Trbić vidio pretučenog), Hasib Kupus (nestao), Amir Arnautović Dajko, Derviš Zulčić (ubili ga vojnici u starim uniformama JNA), Nijazim Alagić (nestao, pronađen 2007 na groblju u Sremskoj Mitrovici), Redžo Delić (1940) i sinovi Sulejman (1958), jedini pronađen, Berzad (1961) i Beriz (1964), zatim Fadil Podrug, Mirsad Osmanović…. 21. aprila ’92 iz bijeljinskog “Žitoprometa” odvedeni i ubijeni Amir Mešković, Zaim Hatić, Šefik Smajić, Mevludin Serdarević i Hakija Gutić.
Ne zna se koliko je ubijeno Roma, a početkom aprila ’92 godine u Bijeljini su ubijeni ili nestali Albanci: Halil Guci i Nezir Ćemi (nestali), Mersim Elmazi, Nedžbedin Ljatifi, Abdurahman, Bejtulah i Hamijeta Pajaziti, Feredin Sejdi, braća Perparim i Vlaznim Redžbecaj, Mehas Zendeli, Hajruš Ziberi, Shani Nezaj. Braća Amir i Ćamil Gani, rođeni u Bijeljini, ubijeni su 1. juna u Zvorniku, Refik Selimović Mačak (ubijen u aprilu), Ramo Avdić (ubijen 14. juna), Husein Ćurtić Hapaka i Ferid Zečević (u junu pretučeni i ubijeni u Batkoviću), Salko Kukić (ubijen u svom stanu 2. juna), Dževad Muslijević i njegov brat Sead, Dževad Alijević Truhlo (odveden 3. juna, tijelo pronađeno u Srbiji), u noći 21. avgusta odvedeni Nusret Brkić, Izet Kastrati, Himzo Ferhatbegović (Ferhatbegović i Kastrati pronađeni na groblju u Sremskoj Mitrovici, a Brkić se vodi kao nestao). U Janji tokom juna ’92 ubijen Bego Bukvić, a tijelo tada nestalog Fadila Sinanovića nakon rata pronađeno na groblju u Sremskoj Mitrovici.
Samo u julu i avgustu ’92 od torture i nedostatka lijekova umrlo je 17 logoraša u Batkoviću. Mrtve su iznosili pred hangare, među postrojene logoraše, a zatim ih negdje odnosili. Ni do danas se ne zna gdje su sahranjeni.
* * *
Zločin bez kazne
Prije 19 godina u bijeljinskom naselju Bukreš, iz svojih kuća izvedeno je 22 ljudi. Među njima bilo je sedmoro djece. Oko ponoći, svi su ubijeni na obali Drine u semberskom selu Balatun, a tijela su bačena u rijeku.
Deutsche Welle – Deset godina vodili su se kao nestali trinaestoro Sarajlića, petoro Malagića i četvoro Sejmenovića, ali su srodnici i prijatelji tražili istinu. Polovinom 2002. na groblju u Sremskoj Mitrovici pronađeni su posmrtni ostaci 13 tijela. Nakon identifikacije i obdukcije, 30. jula 2005. sahranjeni su na mezarju Lipić-Selimovići u Bijeljini. Do 2011. pronađeno je i sahranjeno osamnaestoro, a četvoro se još uvijek vode kao nestali. Najbliži srodnici ubijenih ali i istražitelji ovog zločina, više ne vjeruju da će kazna stići sve naredbodavce i počinitelje.
Pronađeni na groblju u Sremskoj Mitrovici
“Već dugo vremena otkrivena su tijela ubijenih i mnogo je vremena prošlo i od dženaza i od otkrivanja zločina. Za veći dio tih zločinaca se znaju imena i prezimena, ali sam jako skeptičan da će biti kažnjeni, da će biti privedeni pravdi da odgovaraju za takva nedjela i zločine. Ovo je bio planirani i režirani događaj zločina koji se desio 24. na 25. septembar 1992. godine. 22 čovjeka ubiti, to je jako veliki zločin. Nadam se, ipak, da će jednog dana pred lice pravde biti privedeni i da će biti adekvatno kažnjeni,” kaže Amir Hadžisalihović brat ubijene Amire Hadžisalihović, udate Sarajlić.
U vrijeme zločina bio je u Austriji gdje je i danas. Za Deutsche Welle kaže da je uz pomoć prijatelja Srba 2000. došao do svjedoka, a 2002. i do groblja u Sremskoj Mitrovici gdje su pod NN oznakama bila sahranjena brojna tijela. Vidio je urednu arhivu, sa opisom i fotografijama leševa izvađenih iz Save. Tu je pronašao svoje najbliže, a potom su tijela ekshumirana i prebačena u BiH.
Iste godine pravosudnim organima prijavio je zločin. Ističe da je desetak puta tražio pokretanje istrage, te da je Okružno tužilaštvo u Bijeljini konačno uzelo izjave od osumnjičenih. Svi su tvrdili da o tome ništa ne znaju. Nakon dženaze 2005. slučaj je prebačen u Tužilaštvo BiH. Hadžisalihović dodaje da i Haški tribunal i Međunarodni Crveni krst znaju ime čovjeka iz Balatuna koji je svjedok zločina i čiji iskaz pobija navode tadašnjih zvaničnika policije da su za slučaj saznali tek tri dana kasnije.
“Oko ponoći čula se rafalna paljba koja je trajala oko 15 minuta. Oko šest sati ujutro 25. septembra otišao sam sa kolegom na to mjesto i vidjeli smo strašan prizor. Tijela na gomili, krv i rasuti mozak. Oko podne toga dana stigla je civilna i vojna policija, koja je naredila da se tijela bace u vodu,” navodi Amir šta mu je rekao svjedok. Kaže da postoje i svjedoci da je te noći u Bukrešu civilna policija zatvorila saobraćaj negdje iza 21 sat. Nedugo potom, prema svjedočenju jednog od komšija, kuće Sarajlića, Sejmenovića i Malagića ostale su prazne. No, kaže Amir, pitanje je ko je spreman, nakon toliko godina, svjedočiti. On je već dva puta dao izjavu istražiteljima SIPA-e.
Ništa nije urađeno na rasvjetljavanju zločina
Mustafa Skokić suprug je Zumrete Skokić, rođene Sarajlić, čiji su najmiliji pobijeni. U vrijeme zločina Zumreta i Mustafa bili su u Janji, a danas žive u Americi. Skokić je među prvima, dva dana nakon zločina, otišao u policiju pitati šta se dogodilo. Tadašnji komandir Policijske stanice Bijeljina rekao mu je da su oni razmijenjeni, ali da bi bilo bolje da se više “ne raspituje”.
Kad je Skokić pomenuo da se priča o leševima u Balatunu, odgovoreno mu je da su to “neki Cigani koje su htjeli prijeći rijeku, ali ih je srbijanska policija pobila”. On kaže da u Bijeljini niko ništa nije uradio na rasvjetljavanju zločina i misli da se radi o montiranom procesu. “Kad je slučaj prebačen na Tužilaštvo BiH, tadašnji državni tužilac Marinko Jurčević, u mom prisustvu, pozvao je jednog isljednika i rekao mu -”Evo ti predmet i evo ti član familije. Ovo je veoma, veoma, veoma osjetljiv predmet jer se nigdje u BiH nije desilo da se noću izvede sedmoro djece i da se ubije.”- I to je, kao, trebalo da bude prioritet. To je bilo 2005. i od tada pa do danas ništa nije urađeno. Nešto tu nije uredu. Neko tu vrši opstrukciju. Daj Bože da se išta riješi. Čisto sumnjam i da može biti išta,” kaže Skokić.
Portparolka Tužilaštva BiH, Selma Hećimović, potvrdila je da je predmet “Sarajlić” u ovoj pravosudnoj instituciji i da je “u radu”. Više nije mogla reći bez konsultiranja sa postupajućim tužiteljem. Predmet Sarajlić dio je i optužnice Haškog tužiteljstva protiv Miće Stanišića, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova RS. Proces je u toku, a pored svjedoka, jedan od dokaza je i javno saopštenje jedne političke stranke. Naime, neposredno nakon zločina, gradski odbor Srpske radikalne stranke je za ubistvo 22 ljudi javno optužio pripadnike jedinice specijalne policije Duška Malovića za kojeg tužilaštvo tvrdi da je bio lična pratnja Miće Stanišića.
Sramota za pravosuđe i državu
Bijeljinski novinar i publicista Jusuf Trbić, 2005. je objavio knjigu “Gluho doba”, koja govori o zločinima u Bijeljini. U istraživanju zločina nad porodicama Sarajlić, Malagić i Sejmenović, Trbić je došao do imena naredbodavaca i izvršitelja iz policijskih i bezbjednosnih struktura tadašnje RS. Tvrdi da je ubijanje nedužnih ljudi, čak djece, bilo dio plana zastrašivanja u svrhu etničkog čišćenja.
“Činjenica da ovaj slučaj ni do danas nije procesuiran je zaista nevjerovatna. Jer, ako sam ja mogao doći do imena svih onih koji su izvršili zločin, do imena onih koji su naredili zločin, do imena policajaca koji su čuvali stražu, do svih podataka vezanih za ovaj strašni zločin, onda je i pravosuđe moglo mnogo više da učini. Dakle, sve je poznato i nevjerovatno je da do danas nije ništa riješeno. Naravno, to nije jedini slučaj u BiH. Očito je da u našem sudstvu ima mnogo kočnica, da ima onih kojima je stalo do toga da se neprocesuiraju zločini, da se ne kažnjavaju zločinci. Vjerovatno su i uticajni političari zainteresovani da se to ne događa. Ovakva dešavanja su zaista sramota za pravosuđe i za čitavu ovu državu i za čitavo ovo naše društvo,” kaže Trbić.
Ubijena djeca
Ubijeni su: Almir (Rašida) Malagić – 17 godina, Admir (Osmana) Sarajlić – 6 godina, Alma (Osmana) Sarajlić – 9 godina, Selma (Muharema) Sarajlić – 12 godina, Zekerijah (Muharema) Sarajlić – 17 godina, Edin (Jusufa) Sejmenović – 13 godina, Edina (Jusufa) Sejmenović – 18 godina.
