Logor Gabela u Capljini u kojem su ustaske HVO snage mucile i ubijale Bosnjake civile.
Prije hrvatske agresije i genocida u Bosni i Hercegovini 28% stanovnika Capljine cinili su Bosnjaci. U ovome gradu su danas ostali samo oni koji su pristali da se odreknu svoje vjere i svoga ukupnog bosnjackog bica [vecinom oni iz mjesanih brakova koji su skloni 'Hrvatiziranju'].
Na podrucju capljinske opcine inspiratori i realizatori hrvatske genocidne politike prema Bosnjacima formirali su vise koncentracionih logora u kojima su drzali zatocene Bosnjake, uglavnom civile:
Skladiste PVO JNA u Gabeli – Po svjedocenju prezivjelih logorasa, u cetiri velika hangara bilo je zatoceno vise od 1.400, a u cijelom logoru najmanje 3.500 Bosnjaka. Tu su hrvatski zlocinci zatocenicima viljuskama vadili oci; lozili im vatru na ledjima; tjerali su ih da s visine naglavce skacu u praznu limenu kantu, ili da gutaju zapaljenu plasticnu masu; tukli su ih, mucili gladju i zedju, pljackali, vodili na kopanje rovova na samoj liniji fronta, upotrebljavali kao zivi stit u borbi, nagonili ih na utovar i prijevoz opljackane bosnjacke imovine, na ciscenje kamena od srusenih dzamija i sl. Prezivjeli logoras s Dubravske visoravni kod Stoca dao je opsirnu izjavu o stradalnistvu Bosnjaka u ovom mucilistu. O tome kako se postupalo sa zatocenicima mozda najbolje govori izjava jednog Bosnjaka koji je prije zatocenistva u Gabeli bio zatocen u srpskom koncentracionom logoru: “Ovi Bobanovi logori daleko su gori od srpskih.” U Gabeli su zatocenike drzali bez ijedne kapi vode na temperaturi +40 C.
U ovom logoru bio je zatocen i Sejfo-ef. Kaimovic, imam iz Recice (kod Domanovica), ugledni clan visokih organa Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.
Tadeusz Mazowiecki, posebni izvjestitelj UN-a za ljudska prava na podrucju bivse Jugoslavije, podnoseci svoj izvjestaj Savjetu sigurnosti, osvrnuo se i na hrvatske koncentracione logore na podrucju Capljine, a za ovaj u Gabeli kazao je kako je u njemu zatoceno izmedju 2.000 i 3.000 ljudi koji se drze u cetiri hangara gotovo hermeticki zatvorena, te da se dnevno 650 grama hljeba dijeli na 16 zatocenika. Postojala je, uz to, stalna opasnost od gusenja, a ako bi zatvorenici pokucali na zid hangara, strazari bi otvorili vatru.
Nakon obilaska tri koncentraciona logora u kojima je HVO drzao civile Bosnjake, UNHCR je odlucio javno upozoriti rukovodstvo bosanskih Hrvata na nevidjeno krsenje elementarnih ljudskih prava. O tome je 7. septembra 1993. na konferenciji za stampu u Sarajevu govorio predstavnik ove organizacije Roy Wilkinson. On je nizom primjera ilustrirao teska krsenja ljudskih prava za koja su odgovorni, kako je kazao, bosanski Hrvati. Spomenuo je, dalje, kako su katastrofalni uvjeti u kojima se nalaze zatoceni Bosnjaci u Gabeli, te da je kroz tri hrvatska koncentraciona logora (Gabelu, Dretelj i Heliodrom) proslo oko deset tisuca Bosnjaka. Cetiri tisuce capljinskih Bosnjaka razvrstano je u nekoliko manjih logora oko Ljubuskog, Capljine i Listice.
Jedan logoras iz Gabele izjavio je da su, kada je Medjunarodni komitet Crvenog kriza dolazio da popise logorase, sklonjeni su najugledniji zatoceni Bosnjaci, kao, npr., dr. Sulejman Kapic iz Stoca, poznati strucnjak za reumaticna oboljenja i akupunkturu, dr. Nazif Veledar iz Visokog, poslanik u Skupstini RBiH, Halid Turajlic, koji je imao posebnog cuvara sa zadatkom da ga pretuce kad god ga vidi na molitvi, Hasan Hasic iz Domanovica kome su ubili dvije kceri, i mnogi drugi.
O tome kakva su jos mucenja i ponizenja prezivjeli Bosnjaci zatoceni u Gabeli zasigurno ce na Haskom tribunalu, ako se tamo nadju, kazati vise Boko Previsic i Nikola Andrun, upravnici ovog mucilista.
Iz Gabele je 19. oktobra 1993. u Gorancima kod Capljine od 1.500 razmijenjeno 750 logorasa. Njihov izgled bio je ispod svih ljudskih kriterija, kako se moglo vidjeti na televizijskim ekranima. Preostale zatocenike u Gabeli tih dana je posjetio i dr. Haris Silajdzic, tadasnji predsjednik Vlade RBiH, zajedno s Mustafom Bijedicem, sefom bosanskohercegovacke misije u Zenevi. Oni su, naime, ostvarili suradnju s Medjunarodnim komitetom Crvenog kriza (MKCK), posrednikom u ovoj razmjeni zarobljenika.
