Bošnjačka Kayseri Džamija u Goraždu
Djeca iz mješanih brakova su trajno otuđena od Islamske zajednice, gube Bošnjački etnički identitet, te se asimiliraju u Srbe i Hrvate.
Starješinstvo IVZ u SFR Jugoslaviji
(Poglavlje iz knjige: ŽIVJETI U ISLAMU, mr. Muharem Omerdić, Izdavač: “R&R”, Sarajevo)
Pravo je svakog čovjeka da se odluči s kime ce sklopiti brak i koliko će u tom braku živjeti. Međutim, vječito pravo je tumača Vjere da stoje na njezinom braniku i da štite njezine interese i ukazuju na sve opasnosti koje je ugrožavaju, i spolja i iznutra. Zbog toga je islamsko pravo propisalo jasne norme za izbor bračnog druga i uvjetovalo način sklapanja braka. Dati kriterijumi se moraju strogo poštovati. Ne štiti se samo osjećaj i pravo pojedinaca već i interes Zajednice.
Bračni drugovi se uključuju u Zajednicu, djeluju u njoj, rođenu djecu odgajaju u sklopu te Zajednice i, naravno, njoj nije svejedno kakvi će njezini članovi biti i koliki će joj doprinos davati. Zajednici muslimana Bošnjaka je odveć stalo da bračni drugovi u tom svom zajedništvu nađu puni duhovni sklad, savršenstvo odnosa i punu ljepotu življenja. Pripadnost istoj vjeri bračnih drugova je osnovni preduvjet svega toga i zato je, u načelu, u islamu zauzet negativan stav prema mješanim brakovima bez izuzetaka i, isključivo, negativan stav ulaska muslimanke Bošnjakinje u takav brak.
Stavovi vjerskih zajednica o mješanim brakovima u Bosni i Hercegovini:
1. Katolička crkva
Katolička crkva se zapravo brine o tome da od katoličke strane “otkloni pogibelj otpada od prave vjere i da osigura krštenje i katolički odgoj djece koja će se roditi iz takvog braka, a po mogućnosti i da utječe na pokrštenje ili obraćanje na pravu vjeru inovjernog bračnog druga”. (Velimir Blažević, Mješovite ženidbe u pravu katoličke crkve, Zagreb, 1975,5)
Spomenuta Crkva je čitavim sistemom normi osigurala svoje utjecaje na mješani brak u kome je jedan od bračnih drugova katoličke vjere. Mjesni ordinarij, ukoliko po svojoj razboritosti zaključi mogućnost utjecaja u mješanom braku katoličkog člana može, na insistiranje, dopustiti takav brak nakon što bude dobivena apostolska dispenza i uz uvjet da se ne spominje vjera nekatoličke stranke. Ukoliko postoji duhovno prestrojavanje za katoličkog bračnog druga i za djecu iz tog braka, takva ženidba se kategorički zabranjuje.
Prije dobivanja crkvenog dopuštenja za mješani brak trebaju dati jamstvo “oba bračna druga da će sva djeca biti krštena i odgojena katolički.” To jamstvo mora biti pismene naravi. (Can. 1061) Također katolički bračni drug ima obavezu razborito se brinuti za obraćenje nekatoličkog bračnog druga. (Can. 1962)
Ordinarij i drugi pastiri duša od strane Katoličke crkve se zadužuju (Can. 1064):
- da odvraćaju katolike od mješanih ženidbi,
- ako ih ne mogu spriječiti, svim nastojanjima neka se pobrinu kako ne bi bile sklapane protiv zakona Božijih i crkvenih,
- kad su sklopljene mješane ženidbe, bilo na vlastitom ili na tuđem teritoriju, brižljivo neka bdiju da bračni drugovi vjerno ispunjavaju data obećanja…
U stroge zadatke katoličkom članu u mješanom braku Crkva određuje: “Katolički bračni drug treba nastojati da primjerom života i molitvom utječe na svog sudruga da katoličku vjeru pravo cijeni, da je prihvati.” (Novo kanonsko pravo mješanih ženidbi)
Nakon što se brak sklopi svećenici imaju zadatak da drže na oku te bračne drugove i da ih podsjećaju na njihove dužnosti i preuzete obaveze, te da ih vjerno ispunjavaju. (Nacrt dekreta o sakramentu ženidbe, t. 6) Jedan od osnovnih zadataka katoličkog partnera u braku jeste: “U svim mješanim ženidbama, za dobivanje oprosta od smetnje teško obavezna u savjesti, katolička stranka (partner) treba dati iskreno obećanje da će koliko god mogne, brinuti se za krštenje i katolički odgoj sve djece”. (Nacrt votuma/mišljenja o sakramentu ženidbe, t. 5a)
2. Srpska pravoslavna crkva
Prema Bračnim pravilima SPC (Beograd, 1973), lična smetnja bračnog druga za sklapanje braka je razlika vjere (čl. 12, stav 9). Stoga se takav brak smatra ništavnim. Naknadno ta smetnja prestaje ako ne-pravoslavni član primi hrišćanstvo. (dl. 49, stav 2)
Davanju crkvene suglasnosti pravoslavnom članu za mješani brak postavljaju se sljedeći uslovi:
- pismena izjava ne-pravoslavnog člana da neće praviti smetnje pravoslavnom članu u pogledu pravoslavne vjere, obreda i običaja, da će krstiti i odgajati djecu iz tog braka po hrišćanskom obredu,
- pravoslavni član pred parohom se mora svečano obavezati “da će stalno lepim načinom nastojati da svog bračnog druga privoli pravoslavnoj veri”, i
- brak pravoslavnog lica sa licem druge veroispovesti mora se sklopiti u pravoslavnom hramu, od pravoslavnog sveštenika i po pravoslavnom obredu. (čl. 115)
Biti u takvom braku je do kraja pogibeljeno. To potvrđuje beskompromisnost ove odredbe: “Deca iz mešovitog braka, ma brak bio sklopljen i od verskih predstavnika druge veroispovesti, moraju se krstiti u pravoslavnoj veri, ako je jedan od roditelja pravoslavne vere”. (č1. 121)
Stavovi naše uleme (islamskog sveštenstva)
Zbog toga je bio razumljiv strah reisu-l-uleme rahm. Fehima ef. Spahe koji je navodeći slučaj pokrštavanja malodobnog sina Osmana Alibegovića iz Seone kod Konjica u Bosanskom Brodu od strane njegove supruge Milke, neposredno nakon smrti njezinog muža zauzeo stav da treba potpuno zabraniti muslimanima Bošnjacima sklapanje mješanih brakova.
Naveo je sljedeće razloge:
- mišljenje brojnih islamskih pravnika da je mješani brak zabranjen;
- takvi brakovi donose hrđave posljedice po zajednicu muslimana Bošnjaka “pa bi bilo neophodno potrehno da se s nadležnog mjesta naredi obligatno primjenjivanje toga pravnog mišljenja, po kojem su mješani brakovi po Šerijatu zabranjeni”;
- djeca iz takvih brakova su trajno otuđena po Islamsku zajednicu;
- ovakvi brakovi “rodbini i vjerskim organima (su) zadali stotinu muka”;
- “Spriječavanje mješanih brakova je i u interesu interkonfesionalnog mira. Jer, čim nastane sukob u mješanom braku, svaka strana odmah trči svojoj vjerskoj vlasti ili sudu da traži zaštitu, i eto odmah spora među pojedinim vjerskim zajednicama”;
- “Ženidbom muslimana Bošnjaka sa nemuslimankama, ostaju naše djevojke neudate, koje usljed toga mogu da pođu najgorim putem, a to opet u našoj zajednici stvara još jedno novo zlo.”
Reisu-l-ulema Spaho zaključuje: “Pravi i radikalni lijek je samo u tom da se mješani brakovi apsolutno, po svaku cijenu, izbjegavaju.” (Fehim Spaho, “Mješoviti brakovi”, Glasnik IVZ, 6/1938, 1, 1-10)
Naša ranija ulema je stajala na stanovištu da je mješani brak načelno zabranjen. Kao izvorni dokumenat spomenućemo sljedeći zaključak u Trećoj sjednici Šireg savjeta reisu-l-uleme od 21. decembra 1938. godine, br. 2111, tačka 1:
“Širi savjet zaključuje da su mješani brakovi između muslimana i nemuslimanke načelno zabranjeni… Brakovi između muslimanke i nemuslimana su sasvim zabranjeni i ne mogu se ni nakakav način ozakoniti. Bošnjacima muslimanima koji bi sklopili brak u crkvi ili izvan crkve po vjerskim obredima druge konfesije, ne može se takav brak po Š erijatu legalizovati i takvi muslimani se ne smatraju više pripadnicima Islamske vjerske zajednice. Kad nadležni džematski imam utvrdi ovakav slučaj, gdje je jedan musliman sklopio nikjah (brak) s nemuslimankom u crkvi ili izvan crkve po vjerskim obredima druge konfesije donijeće odluku da se briše iz matičnih knjiga…”
Na spomenutoj sjednici član Šireg savjeta hfz. Ibrahim ef. Riđanović je insistirao na sljedećem dijelu zaključaka: “U krajevima gdje žive u većini muslimani primjenjivaće se akval fukahe (stav islamskih pravnika), koji stoje na stanovištu, da musliman ne može uzeti kitabiljku (kršćanku ili Židovku) a u krajevima gdje su nemuslimani u većini ima se primjenjivati akval fukahe, koji su na stanovištu, da musliman može uzeti kitabijku (kršćanku ili Židovku)”
Širi savjet reisu-l-uleme je dan kasnije (22.12.193. raspravljao o mješanim brakovim i donio zaključak: “Širi savjet preporučuje ulema – medžlisima i vakufsko – mearifskim saborima, da se ubuduće u službu Islamske vjerske zajednice ne primaju oni muslimani koji žive u mješanim brakovima i da se nastoje riješiti onih službenika koji žive u takvom braku.” (Br. 2131/38. od 22. decembra 193
Vrhovni šerijatski sud u Sarajevu u svom dopisu upućenom Vrhovnom starješinstvu Islamske vjerske zajednice u Jugoslaviji br. 295/38, od 22. avgusta 1938. godine između ostalog predlaže na rješavanje: “Na koncu se primjećuje da su skoro svi mješani brakovi sklopljeni u današnjem fesadi zemanu, urodili hrđavim i zlim posljedicama po našu Islamsku vjersku zajednicu, pa radi toga ovaj Vrhovni šerijatski sud drži da je neophodno potrebno, da se u pogledu toga donese rješenje i naredi obligatno primjenjivanje pravnog mišljenja neke starije uleme, prema kojoj uopće nije dozvoljeno muslimanu da se ženi sa nemuslimankom,”
Današnje ehli-kitabijke su mušrikinje
Iz nekoliko kur’anskih ajeta (El-bekare, 221; El-Maide, 5; El-Mumtehine, 10) direktno ili indirektno se da razumjeti da se muslimanka može udati samo za muslimana. Njezina udaja za nemuslimana je nezakonit čin, kao i rađanje djece u njemu. Ovog stava su svi islamski pravnici.
Zabrana vjenčavanja nemuslimanki (ehli kitabijki) za muslimane je utemeljena na kur’anskom ajetu (El-Bekare, 221) gdje se one tretiraju kao el-mušrikat (politeiskinje) s obzirom da kršćanke vjeruju u trojstvo a Židovke u Uzeira kao sina Allahovog, dž.š. (Et-Tevba, 30)
Da je ovo tako, postoje nepobitni stavovi koje nema potreba ovdje navoditi. Takav zaključak je izveo i ashab ‘Abdullah ibn Omer koga su pitali za vjenčanje jednog muslimana sa kršćankom pa je on izrekao kategoričnu zabranu. Potom je rekao:
“Allah, dž.š., je zabranio idolopoklonke (el-mušrikat) mu’minima. Ja ne poznajem težeg idolopoklonstva (širka) od onoga kad se kaže: – Allah, dž.š., mi je Isus! – a Isa, a.s., je, međutim, uistinu samo rob među Allahovim, dž.š., robovima.” (Buharija)
